Mjesečne arhive: April 2013

Makedonska večer u Zagrebu

11

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Cijelu smo je godinu čekali i 18. siječnja dočekali. Ostajući dosljedni tradiciji, članovi MKD-a Ohridski biser iz Zagreba kulturno-zabavnu manifestaciju Makedonska večerorganizirali su ljepšu no ikada. Ona je i ove godine održana u restoranu Gastro Globusna zagrebačkom Velesajmu pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine RH i Vijeća MNM-a Grada Zagreba.

Više o tome pročitajte u “Makedonskom glasu” br. 81.

Makedonski glas br. 81

M.G. 81.

Preuzmite Makedonski glas br. 81

Štipska kuća

8

 

Kroz građevina u Štipu vidi se makedonska starogradska arhitektura tradicionalnog karaktera. Zavod i muzej Štip smješten je u obnovljenim kućama obitelji Anevi-Gočevi i Arsovi. Ovaj arhitektonski stil, mješavina bizantskih i turskih utjecaja, najznačajniji je u Novom Selu, jednom od najstarijih naselja u Štipu.

 

U novoselskim kućama mogu se vidjeti različite konstruktivne karakteristike iz vremena 18. i početkom 19. stoljeća. Majstori su gradili kuće na uskim i neprikladnim mjestima od lokalnog materijala, kamena, drva i vapna ili zemlje. Najčešće su kuće s prizemljem i jednim katom, ali ima kuća i s dva kata. Arhitektonski elementi koji prevladavaju su erkeri, nadstrešnice, krov od crijepa postavljen na drvenu konstrukciju s malim naklonom, okomiti dvokrilni prozori i drvene letvice.

 

Podrumi i prizemlje građeni su od masivnog lomljenog kamena, a katovi od drvenog kostura (bondruk) kovanog s dašćicama s vanjske i unutarnje strane. Ovisno o željama i prostornim mogućnostima, horizontalni rasporedi kuća su asimetrični. Na raspored prizemlja kuća osobito utječe i profesija vlasnika, gdje su smještene trgovine ili gostionice. Na katovima se nalaze prostorije za življenje i gostinjske sobe, kao i otvoreni ili ostakljeni čardaci okrenuti prema ulici.

 

U kuhinjama, spavaćim sobama i gostinjskim sobama ima ukrašenih dolapa s funkcijom ormara u kojima se čuvaju različite stvari i pokućstvo. Stropovi su u sobama od daščica, ravnih ili obrađenih, a u bogatijim kućama mogu se vidjeti i rozete u drvorezu. Poznatije su kuća obitelji Mijalkovi, kuća u kojoj je živio Goce Delčev i druge.

 

Grigor Prličev

2

 

Grigor Stavrev Prličev (Ohrid, 18. siječnja 1829. – Ohrid, 6. veljače 1893.) bio je makedonski pisac i značajni predstavnik makedonske književnosti iz 19. stoljeća. Ovaj genijalni književnik prema jezičnoj pripadnosti je trodomeni autor: grčki, bugarski i makedonski, i ujedinjuje u sebi njihove specifične karakteristike i epohu u kojoj živi i radi, klasicizam i romantizam, kao stilska obilježja.

 

U osnovnoj školi Prličev je bio učenik Dimitra Miladinova. Godine 1849. upisuje se kao student na Medicinskom fakultetu u Ateni, ali nikada nije diplomirao. Vraća se u Makedoniju i radi kao učitelj u nekoliko gradova. Nakon 10 godina opet ide u Atenu nastaviti studij, te se prijavljuje na atenskom natječaju za najbolju poemu na grčkom jeziku. S poemom „Serdarot“ (Ο ΑΡΜΑΤΩΛΟΣ) osvaja prvo mjesto, lovorov vijenac, novčanu nagradu i proglašen je „Drugim Homerom“ (1860). Odmah iduće godine prijavljuje se na istom natječaju s poemom „Skender-beg“, ali natjecanje nije održano. Saznaje za smrt braće Miladinovci, napušta Atenu, vraća se u Makedoniju i od tada, pa sve do kraja života, Prličev se bori za popularizaciju slavenskog pisma. Radi toga je proganjan i zatvoren u debarskom zatvoru.

 

Godine 1871. radi prepjev Homerove „Ilijade“, ali razočaran kritikama ne objavljuje ju. U razdoblju od 1883.-1890. godine živi i radi kao učitelj u Solunu, gdje je napisao svoju „Autobiografiju“, prvo makedonsko prozno djelo takve vrste. Posljednje godine svoga života Prličev provodi u rodnom gradu Ohridu i potpuno ih posvećuje svojoj domovini. Njegov se grob nalazi iza crkve „Sv. Bogorodica Perivlepta“, a spomen-kuća u blizini crkve „Sv. Sofija“.

 

Aco Šopov

1

 

Aco Šopov (Štip, 20. prosinca 1923. – Skopje, 20. travnja 1982.) bio je makedonski akademik, pjesnik i prevoditelj, jedan od utemeljitelja moderne makedonske književnosti. U Štipu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Filozofski fakultet u Skopju. Bio je aktivni sudionik u NOB-u od 1941. godine. Nakon oslobođenja, radi i živi u Skopju, gdje je bio urednik književnih časopisa „Idnina“, „Nov den“, „Sovremenost“ i dr., glavni urednik izdavačke kuće „Kočo Racin“ i njezin direktor. Predsjednik DPM-a, predsjednik Savjeta SVP-a, predsjednik Republičke komisije za kulturne veze s inozemstvom i predsjednik nekadašnjeg Saveza književnih prevoditelja Jugoslavije. Veleposlanik u Senegalu (1972-1976). Član MANU-a. Član makedonskog PEN centra. Član DPM-a od njegova osnutka (1947).

 

Autor je knjiga: Pesni (1944), Pruga na mladosta (poezija zajedno sa S. Janevskim, 1947), Na Gramos (poezija, 1950), So naši race (poezija, 1950), Stihovi za makata i radosta (poezija, 1952), Slej se so tišinata (poezija, 1955), Veterot nosi ubavo vreme (poezija, 1957), Nebidnina (poezija, 1963), Jus-univerzum (satiričke pjesme, 1968), Gledač vo pepelta (poezija, 1970), Pesni za crnata žena (poezija, 1976), Drvo na ridot (poezija, 1980). Izbori: Pesni (1963), Rađanje na zborot (1966), Pesni (1967), Izbor (1968), Zlaten krug na vremeto (1969), Poezija (odabrana djela knj. 1 i 2, 1976), Okeanot e mal, čovekot e golem (1977), Luzna (1981), Izbor od poezijata (1987), Nebo na tišinata (1990), Gledač vo pepelta (1991), Poezija (izbor knj. 1, 1993), Šopov vo svetot, Šopov od svetot (izbor knj. 2, 1993).

 

Dobitnik je nagrada: „Kočo Racin“, „Kiril Pejčinović“, „Braća Miladinovci“, „11. Oktomvri“, „Zmaevi detski igri“ i „AVNOJ“.

Blaže Koneski

3

 

Blaže Koneski (s. Nebregovo, Prilepsko, 19. prosinac 1921. – Skopje, 7. prosinca, 1993.) bio je makedonski književni, kulturni i javni djelatnik, akademik, pjesnik, prozaik, esejist, književni povjesničar, lingvist, prevoditelj. Studirao je filozofiju na sveučilištima u Beogradu i Sofiji. Nakon diplome radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju. Počasni doktor Čikaškog, Krakovskog i Skopskog Sveučilišta. Sudjelovao je u izradi pravopisa makedonskog književnog jezika (1945). Osnivač makedonistike na Skopskom Sveučilištu. Redaktor Rječnika makedonskog jezika. Rektor Sveučilišta u Skopju (1958-1960). Član MANU-a i njezin prvi predsjednik (1967-1975). Član akademija u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Čikagu, Lođu. Član makedonskog PEN centra. Urednik časopisa „Nov den“ i „Makedonski jazik“. Član DPM-a od 1946. godine i njegov prvi predsjednik.

 

Autor je knjiga: Zemjata i ljubovta (poezija, 1948), Makedonski pravopis s pravopisnim rječnikom, s Krumom Toševim (1950), Gramatika makedonskog književnog jezika, prvi dio (1952), O makedonskom književnom jeziku (1952), Pesni (1953), Gramatika makedonskog književnog jezika, drugi dio (1954), Vezilka (poezija, 1955), Lozje (priče, 1955), Rječnik makedonskog jezika (1961), Pesni (1963), Povijest makedonskog jezika (1965), Rječnik makedonskog jezika, knjiga druga, redaktirao (1965), Rječnik makedonskog jezika, knjiga treća (1966), Sterna (poezija, 1966), Rakuvanje (poema, 1969), Jezik makedonske narodne poezije (1971), Besedi i ogledi (1972), Zapisi (poezija, 1974), Stari i novi pesni (1979), Mesta i migovi (poezija, 1981), Češmite (poezija, 1984), Makedonsko 19. stoljeće, jezični i književno-povijesni prilozi (1986), Likovi i temi (eseji, 1987), Poslanie (poezija, 1987), Tikveški zbornik (studija 1987), Sredba so rajot (poezija, 1988), Crkva (poezija, 1988), Dnevnik po mnogu godini (proza, 1988), Zlatovrv (poezija, 1989), Poezija (Konstantin Miladinov), čitanje Blaže Koneskog (1989), Seizmograf (poezija, 1989), Makedonski mesta i temi (eseji, 1991), Nebesna reka (pjesme i prepjevi, 1991), Svetot na legendata i pesnata (eseji i prilozi, 1993), Crn oven (poezija, 1993).

 

Dobitnik je nagrada: „11. Oktomvri“, „Braća Miladinovci“, „Aco Šopov“, „Herderova nagrada“, „Njegoševa nagrada“, nagrada „AVNOJ“, „Zlatni vijenac“ na Struškim večerima poezije, „Skender Kulenović“, nagrada Saveza pisaca SSSR-a, nagrada za književni opus „Misla“, „Racinovo priznanje“ i „13. Noemvri“.

 

Braća Miladinovci

1

 

Braća Dimitar (Struga, 1810. – Carigrad, 23. siječnja 1862.) i Konstantin (Struga, 1830. – Carigrad, 18. siječnja 1862.) Miladinovi, osnivači su nacionalnog preporoda u Makedoniji od sredine 19. stoljeća. Rođeni su u obitelji s osmero djece lončara Riste i njegove supruge Sultane. Osnovnu su školu završili u Strugi, a gimnaziju u Janini, današnjoj Grčkoj. S diplomom učitelja braća su se vratila u svoj rodni kraj. Bave se prikupljanjem i zapisivanjem makedonskih narodnih pjesama i drugih mudrosti. Dimitar zbog sukoba s grkomanima napušta Bitolu, ali se krajem 1856. godine vraća u Strugi i šalje Konstantina u Moskvu na studij slavenske filologije. Pripremajući Zbornik, Konstantin i sam počinje pisati poeziju. Njegovo pjesničko stvaralaštvo, premda skromno (samo 15 pjesama), stavlja ga na pijedestal makedonske nove književnosti kao osnivač makedonskog umjetničkog pjesništva. S pjesmom „Tuga za jugom“, koja ima 70 prijevoda na 42 jezika, svake se godine otvaraju Struške večeri poezije. Godine 1859. Konstantin oboli od tuberkuloze i kreće natrag kući. Usput se sastaje s hrvatskim biskupom Josipom Jurjom Štrosmajerom koji prihvaća financirati tiskanje Zbornika.

 

Dana 24. lipnja 1861. godine, iz tiskare Ante Jakića u Zagrebu, izlazi otiskani Zbornik „Bugarske narodne pjesme, prikupljene od braće Miladinovci“, djelo s ukupno 660 pjesama, od kojih je 584 makedonskih i 76 bugarskih. Sve do tiskanja, knjiga je nosila radni naslov „Makedonske narodne pjesme“ i ova promjena u posljednjem trenutku je predmet kontroverzi. Osim toga, u knjizi su priključeni još i svadbeni običaji iz Struge i Kukuša, godišnji običaji iz Struge, vjerovanja, igre, mitovi, vlastita narodna imena, poslovice, zagonetke i mali makedonsko-hrvatski rječnik. Konstantin uzima nekoliko primjeraka Zbornika i sredinom srpnja 1861. godine napušta Zagreb, krenuvši prema rodnom kraju. Usput saznaje da je njegov brat zatvoren, te umjesto kući, odlazi u Carigrad da mu pomogne, ali zatvaraju i njega. U siječnju 1862. godine umire u zatvoru u Carigradu, a nekoliko dana kasnije umire i njegov brat Dimitar.

 

U čast braće Miladinovci, njihova rodna kuća u Strugi postala je spomen-kuća.

 

Tetovska kuća

7

 

Grad Tetovo se u prošlosti dijelio na dva dijela, makedonski i turski. Makedonski je bio na vrlo uskom prostoru, dok su u turskom kuće bile razređenije, s velikim dvorištima i vrtovima. Ovaj je dio imao tipično orijentalno obilježje. Od stare makedonske gradske arhitekture sačuvani su rijetki primjerci i danas oni imaju bogatu arhitektonsku vrijednost.

 

U prvoj polovici 19. stoljeća Tetovo se isticalo s mnogobrojnim vrtovima i čistim ulicama, a kuće su međusobno bile odvojene bujnom vegetacijom. Kontrasti se danas vide u očuvanom orijentalnom dijelu grada i staroj makedonskoj arhitekturi s velikim brojem starih kuća, koje se sa svojim interesantnim ambijentom i arhitekturom sasvim uspješno uklapaju u novo i suvremeno.

 

U Tetovu se nalazi nekoliko vrsta kuća. Kod Turaka prevladava kuća s čardakom i prizemna kuća. Kuća s čardakom prevladava i kod albanskog stanovništva. Veliki broj ovih kuća ograđene su visokim zidovima. Pod utjecajem Turaka, i Makedonci su prihvatili kuću s čardakom, ali ove se kuće razlikuju po tome što imaju izbočene katove prema ulici, velike prozore, suvremeniji interijer i drugo.

 

U kući obitelji Jovanovci dana 19. ožujka 1943. godine održana je prva sjednica Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Makedonije (KPM) i zato se ona danas koristi kao Muzej KPM-a. Kuća obitelji Čerenkovci nalazi se u četvrti Saat maalo, a u ulici Strašo Pindžur ima desetak kuća građenih u 30-im godinama prošloga stoljeća. Nažalost, kuća obitelji Bogoevići sagrađena krajem 19. stoljeća nedavno je potpuno srušena.

 

Izvor: Grad Tetovo